hrvatski

O zmajevima – bez magije

 

Od legendi iz kršćanstva do Igre prijestolja i Harry Pottera, zmajevi su se provlačili kao glavni ili sporedni likovi, kao zla čudovišta koja žele uništitii sve pred sobom ili kao simpatični kućni ljubimci. Niko nikada nije naišao na pravog zmaja niti otkrio njihove ostatke (mada se u početku vjerovalo da su prvi pronađeni ostaci dinosaura zapravo ostaci zmajeva, prije nego su ljudi znali za dinosaure), pa je zdravorazumski reći da oni ne postoje.

Da li su zmajevi imali (evolucijsku) šansu?

 

 

Prvo bi trebalo navesti njihove osnovne karakteristike: rigaju vatru, mogu narasti do veličine manje planine, imaju krila i mogu letjeti i imaju izgled poput ogromnih guštera.

Iako možda zvuči najmanje vjerojatno od svih navedenih karakteristika, riganje vatre bi čak bila i moguća karakteristika. U prirodi postoji insekt, tzv. bombarder, koji, kada je ugrožen, oslobađa vodikov peroksid i hidrokinon iz svojih rezervoara u organizmu. Enzim katalaza razlaže vodikov peroksid do vode i kisika, koji onda reagira s hidrokinonom. Ta reakcija je oslobađa veliku količinu topline, toliku da se smjesa ovih spojeva dovede do ključanja, a jedna petina smjese prelazi u plinovito stanje. Zbog oslobađanja plina, tlak raste i bombarder izbacuje ove plinove na eksplozivan način, što se čuje vrlo glasno. Ovo riganje vatre kod zmajeva zato ni ne zvuči tako nerealno.

Veličina zmajeva bi bila upitna. Naime, ukoliko bi životinja rasla do (legendarne) veličine zmaja, bila bi toliko teška da ne bi imala snage za kretanje, i/ili bi joj se kosti slomile od tolike težine. Baš zbog tolike veličine, ne bi mogli letjeti (najbolji letači na planetu su teški do 1 kg). Krila bi im, eventualno, mogla služiti samo kao ukras.

Kada se sve zbroji i oduzme, čini se da zakoni prirode nisu bili naklonjeni zmajevima, te stoga oni i dalje ostaju ono što su bili i na početku – samo legenda.

Follow us! Like us!
Oglasi