hrvatski

Naš neprijatelj debljina

 

Unatoč tomu što se u posljednje vrijeme populariziraju tzv. extra size iliti „bolje da ljulja nego da žulja“ manekenke, i dalje je jedna od najčešćih novogodišnjih odluka- smršaviti. Koliko god se trudili (ili se samo dobro pretvarali dok se nađe omot od kulena ispod kreveta), nekim ljudima to jednostavno ne polazi za rukom.

Za preživljavanje čovjeka, potreban je stalni dotok energije. Kako u prošlosti čovjek nije imao luksuz redovitih obroka (a potreban mu je stalni dotok energije), organizam se morao prilagoditi ovakvoj situaciji kroz čuvanje energije u vidu masti, iz kojih se energija lako može osloboditi (naš organizam je jedan veliki pesimist, on je uvijek spreman na najgore). Međutim, u današnjim uvjetima kada je većina ljudi okružena lako dostupnom (često visokokaloričnom) hranom, u kombinaciji sa slabom fizičkom aktivnošću, dobija se jedan rastući medicinski problem- pretilost.

 

 

Količina energije, odnosno njezin bilans u organizmu, regulira se kroz unos hrane i potrošnju energije. Kada mozak šalje signal da smo gladni, znači da trenutna količina rezervi energije u masnom tkivu nije dovoljna. Masno tkivo o rezervama informira mozak stvarajući supstancu leptin. Leptin u mozgu može djelovati na 2 načina: ako je u maloj količini, aktivira se centar za glad i smanjuje se potrošnja energije; ako je prisutan u većoj količini, aktivira se centar za sitost i povećava potrošnja energije. Energija se troši kroz osnovne metaboličke reakcije neophodne za preživljavanje (disanje, rad srca, rad enzima i stvaranje hormona), fizičku aktivnost i stvaranje topline. Fizička aktivnost povećava brzinu metaboličkih reakcija (ubrzava metabolizam).

Inzulin također može stimulirati stvaranje maloprije spomenutog leptina i samim tim utjecati na sitost, ali isto tako inzulin može i pojačati glad, ako osobi padne šećer u krvi.

Zvučalo bi logično da pretile osobe imaju manje leptina u krvi, što bi objasnilo zašto unose više hrane i više im energije odlazi u rezervu nego što se troši. Ali situacija je baš suprotna- pretili ljudi imaju veće koncentracije leptina u krvi. Objašnjenje? Rezistentne su na leptin, odnosno njihov mozak više ne odgovara adekvatno na leptin. Pored toga, pokazano je da pretili u masnom tkivu imaju više supstanci čija se koncentracija povećava tijekom zapaljenja (tzv. citokina), kao i da je osjetljivost na inzulin mišića i masnog tkiva smanjena (to znači da su ove osobe u jako velikom riziku od dobivanja šećerne bolesti).

Nasljeđe je odgovorno 30-40% za pretilost, jer neki ljudi, jednostavno, genetski imaju veći afinitet ka stvaranju depoa masti i smanjenoj potrošnji energije.

Vrsta hrane također ima velikog značaja. Masti imaju više kalorija, a moguće je da mehanizam za regulaciju apetita sporije djeluje na masti u odnosu na šećere i bjelančevine, pa će tako osoba unjeti više masne hrane prije nego dobije signal da je sita.

Ono što često zna biti problem je da, kad osoba skine kilograme nakon držanja dijete- ponovno ih vrati nakon nekog vremena. Razlog je sljedeći: pretpostavimo da ste smanjili unos kalorija tokom držanja dijete, što znači da ste manje unosili energije nego što ste je trošili- ušli ste u negativni energetski bilans. Zbog toga, brzina metabolizma se smanjila, a samim tim se smanjila i potrošnja energije (da ne bi bilo zabune: potrošnja energije je za vrijeme dijete i dalje veća nego unos, ali je potrošnja smanjena u odnosu na potrošnju prije dijete). Tako, osobi koja je bila pretila, a sada ima normalnu težinu, treba manje kalorija za održavanje normalne težine nego osobi koja nikad nije bila pretila. U prijevodu, kada jednom odete na dijetu, na dijeti trebate ostati, maltene cijeli život da bi se održali na normalnoj težini. Jednom dijeta, uvijek dijeta!

 

Naravno, psihološki, kulturološki i socijalni čimbenici igraju veliku ulogu u nastanku pretilosti. To, nažalost, znači da se ne možemo vaditi na: „Žao mi je, rezistentan/na sam na leptin“ i pojesti cijelu tortu, već trebamo shvatiti zašto želimo pojesti cijelu tortu.

Follow us! Like us!
Oglasi