hrvatski

Ekološki prihvatljiv zagrobni život

 

Ima li života poslije smrti? Na ovo pitanje još uvijek nitko živ nije dobio odgovor. Ono što pak trentuno znamo je da zagrobni život stvara itekakve probleme živima.

Cijeli proces (konvencionalnog) pokapanja je veoma štetan za planet. U brojevima, to zvuči ovako: groblja u Americi zauzimaju oko 404.700 hektara površine (približno, površina Like); godišnje se, prilikom balsamiranja, potroši količina formaldehida dovoljna da napuni 1,2 olimpijska bazena (formaldehid je veoma otrovan i najveći problem s formaldehidom je u činjenici da ubija mikroorganizme u zemlji i tako otežava proces prirodnog raspadanja tijela); za izradu lijesova se godišnje utroši čelika dovoljno da se izgradi 2000 Empire State Building-a (poznata visoka zgrada na Menhetnu); betonom koji se tijekom jedne godine potroši za nadgrobne spomenike, mogla bi se napraviti staza do Mjeseca 28 puta; drva, za godišnje potrebe mrtvačkih sanduka, bila bi dovoljna da se napravi šuma površine 1.618.000 hektara (slikovito, to bi bilo kao kad bi Dalmacija, Istra i Zagreb bili cijeli pod šumom).

 

Neki baš nisu štedjeli za svoje grobnice

 

S druge strane, ni kremacija nije baš ekološki prihvatljiv proces. Svake se godine, samo u Americi, na kremaciju potroši fosilnog goriva dovoljno da nas odveze na pola puta do Sunca. Pored velike emisije ugljika uslijed korišćenja fosilnih goriva, kremiranjem dolazi i do zagađenja okoliša živom koja se oslobađa iz zubnih plombi.

Zbog ovakvog utjecaja na okoliš, razvili su se razni pokreti i kompanije koje nude tzv. „zeleni sprovod“. Ovakav sprovod podrazumijeva pokapanje bez balsamiranja (korištenja formaldehida), u jednostavnim sanducima ili samo u pokrovu (bez sanduka), uz što manje utjecaja na izgled okoliša. Umjesto nadgrobnih spomenika, ideja je da se zasadi drvo na mjestu gdje je netko pokopan, pa da umjesto sumornih groblja nastane šuma. Jedna švedska kompanija nudi i jedan moderniji način „kremiranja“ (opis koji slijedi može biti uznemirujući): leš se prvo smrzava tekućim dušikom, nakon čega se slomi na manje djelove i onda se propušta kroz vakuum, gdje ispari sva voda i nastaje pepeo.

Ostaje nam da pohvalimo Tibetance na ekološkoj osviještenosti, iako prizor njihovog načina „pokapanja“ definitivno nije za one sa slabim želucem (sliku možete potražiti na googlu, iako ne preporučujemo).

 

Follow us! Like us!
Oglasi